A koji me Vrag natjera

Tko kaže da su naše balkanske ceste loše. Dobro, ima tu rupa, nije da nema, ali k vragu, sve je stvar navike. Da sam gastarbajter koji se vraća kući valjda bih i ja tako mislio, ali nisam. Srećom ili nažalost, vrag će ga znat. A i koji me je vrag tjerao na ovaj put. Nije vrag nego vražićak, vražica čaaaaak.
Kad sam se prijavljivao na ovu adresu, a dovede me jedna dobra prija, nije mi bilo ni na kraj pameti da bih se iz svoje ljušture mogao odvažiti na ovako nešto. Uljuljkanost, strah od nepoznatoga, udaljenost sve je to razbila Ona (vrag u ljudskom obliku). Jedino je još ostao strah od utiska. Ne od moga utiska, nego od utiska koji bi ona mogla ponijeti ako ne zadovoljim…
Kuckam i čitam, i svi neki veliki jebači, sat-dva nije im ništa, a žene traže obdarene, ispod 20 ne dolazi u obzir, ufff. Kad sam ja zadnji put dva sata, auuuuu…A 20 cm nisam nikad! I džaba me ona uvjerava da su to lovačke priče kad je evolucija učinila svoje, a crv sumnje se uvukao i ne možeš ga ni puškom istjerat, a kamoli lijepim riječima.
Hotelčić je sasvim pristojan i osoblje ugodno, i uhu i oku. Raspremio sam se brzo i poslao joj poruku – stigao sam. Nije vožd, ali…. Taman dok ona dođe mogu se na miru utoćat u kadi i osvježit i tijelo i duh. Trebat će mi, tijelo – mislim. ……nastavlja se